Kad sam dolazila u sklonište nisam ni bila svjesna da sam žrtva nasilja u obitelji. Osjećala sam krivnju jer sam mislila da sam razorila svoju obitelj te sam osjećala strah od toga što dalje, kako i kuda krenuti. Bila sam izgubljena, nemoćna i bojala sam se života jer mi je i zdravstveno stanje bilo narušeno. Općenito sam jako negativno razmišljala o svemu.
U skloništu sam dobila dom, krevet, toplinu, sigurnost, podršku i osmijeh. Shvatila sam da mogu uspjeti u životu, da sam jaka, da vrijedim, da sam sposobna. Puno mi je značilo i što sam dobila priliku odlaziti u knjižnicu i čitati knjige te sam tako počela raditi na sebi koristeći vizualizaciju, meditaciju i prakticiranje zahvalnosti na svemu.
3. Danas se osjećam kao nova žena, sretna sam i uspješna. Puna sam samopouzdanja, vjere i života. Sretna sam, zadovoljna, ispunjena i zahvalna na životu koji živim. Vjerujem u čuda jer čuda postoje. To je moja stvarnost.
Bitno je htjeti promjenu i napraviti prvi korak, odnosno prijaviti nasilje.